Satirikon (Fellini Satyricon) (prevedeno)

Satyricon (Fellini Satyricon) italijansko-francuski je film koji je Federico Fellini snimio 1969. Prema mišljenju mnogih, Fellinijev je najčudniji film; režiser ga je opisao kao "tajanstvenu bajku punu asocijacija". Film raskalašenost u predkršćanskom Rimu predstavlja sanjivim pogledom koji je vidi kao nalik modernom svijetu. Produkcija koja je učestvovala na 30. Venecijanskom filmskom festivalu osvojila je nagradu Pasinetti.

Izvor je satirično djelo Satyricon rimskog pisca Petronija koji je živio u doba Nerona i od kojeg su do danas stigli samo ulomci; Fellini je ovaj izlomljeni tekst adaptirao vrlo slobodno, a film je podijeljen na devet dijelova. Encolpius (Martin Potter) i njegov prijatelj Ascyltus (Hiram Keller), pokušavajući osvojiti naklonost mladog Gitóna (Max Born), nalaze se u nadrealnom rimskom pejzažu. Njihovi putevi vode kroz ljude odane uživanju, kroz razgovore o religiji, životu i seksualnosti. U glumačkoj postavi vide se i Salvo Randone, Magali Noël, Capucine, Alain Cuny, Gordon Mitchell i George Eastman.

Scenarij je Fellini napisao s Bernardinom Zapponijem i Brunellom Rondijem; producent je Alberto Grimaldi, a snimanje je obavljeno u studijima Cinecittà. Direktor fotografije je Giuseppe Rotunno, montažer Ruggero Mastroianni, a kompozitor muzike Nino Rota; doprinos muzici dao je i turski kompozitor İlhan Mimaroğlu. Film je Felliniju donio treću nominaciju za Oscara za najboljeg režisera, a bio je i nominiran za Zlatni globus u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku. Drugi naziv produkcije je The Degenerates.